Život se može promijeniti u trenu. Za one od nas duboko ugrađene u zajednicu EDM (Electronic Dance Music), gdje su glazba, ples i jedinstvo naši vodeći principi, 7. listopada označio je pomak koji nitko od nas nije mogao predvidjeti.
Ovaj datum, koji će zauvijek biti urezan u naše kolektivno sjećanje, prisilio nas je da se suočimo s krhkošću života i brutalnom stvarnošću nasilja. Posljednji događaji su nas naučili da se sloga naše zajednice može pokazati kao moćan alat za prevladavanje boli i gubitka.
Prije 7. listopada, zajednice EDM-a bile su veliki dio mog života. Festivali poput Nove bili su više od samo događaja – bili su okupljanja sličnih duša, mjesta na kojima mir, ljubav, jedinstvo i poštovanje (PLUR) nisu samo riječi, već način života. Ova mjesta pružala su utočište od svakodnevnog stresa i briga, omogućujući nam da se izrazimo kroz ples i povezivanje s drugima.
Zajednica EDM je jedinstvena po tome što se ne radi samo o glazbi; riječ je o vezama koje formiramo, sitnicama koje trgujemo i neizgovorenom razumijevanju da smo svi tu da bismo proslavili život u njegovom najčišćem obliku. Taj je osjećaj jedinstva razbijen 7. listopada, ali vrijednosti koje držimo tako drage postale su stvari koje nam pomažu u obnovi.
Izgubljene zemlje
Sjećam se radosti koju sam osjećao na festivalu samo dva tjedna prije Tragedije supernove na granici Gaze. Ples, smijeh i dijeljenje trenutaka s prijateljima, bio sam blaženo nesvjestan oluje koja je trebala pogoditi. Čak i dan kad sam se vratio kući u Izraelu, samo dan i pol prije te ‘crne subote’, moji prijatelji i ja otišli smo na drugi događaj, ‘Život je tvrdog stila.’ Bilo je to vrijeme čiste sreće, kada sam plešući do zore bio potpuno uronjen u trenutak.
Kad se vijest o napadu slomila točno dan kasnije, bilo je to kao da se glazba zaustavila, zamijenjena jezivom tišinom ispunjenom strahom, bijesom i nevjericom. Primio sam poruke od prijatelja i obitelji, pitajući jesam li dobro i jesam li bio na festivalu. Saznanje da smo lako mogli biti ja i moji prijatelji tamo i da su prijatelji prijatelja bili među žrtvama, bio je ogorčen podsjetnik na to koliko smo svi bliski u ovoj zajednici.
Zajednica EDM-a, kako u Izraelu, tako i u inozemstvu, za mene je uvijek bila izvor utjehe i radosti. U danima nakon napada postala je nešto više; postala je simbol naše otpornosti.
Tišina i otpornost
Ljubav i podrška koju sam primio od prijatelja i obitelji kod kuće bilo je srdačno, ali također odvratno gledati kako neki ljudi koji dijele moju strast prema glazbi i plesnoj sceni šute o tragediji. Za nas koji smo bili pogođeni, tišina se osjećala kao izdaja. Kao da naša zajednička ljubav prema glazbi i jedinstvu nije dovoljna da premosti jaz između politike i čovječanstva.
No umjesto da ovo dopustim da nas podijelim, odlučio sam koristiti svoj glas i platformu kako bih bio siguran da žrtve 7. listopada nisu zaboravljene. Kada idu na festivale i predstave, u Izraelu i inozemstvu, želim biti simbol elasticiteta, pokazujući da čak i suočeni s nezamislivim užasom, nastavljamo plesati, živjeti i počastiti onima koji to više ne mogu sami.
Planiram ponosno mahati izraelskom zastavom na sljedećem festivalu u inozemstvu, ne samo kao proslava svoje baštine, već kao način da živim u sjećanju na one izgubljene.
Nastavite dalje
U svom osobnom životu, događaji od 7. listopada promijenili su način na koji prilazim svakodnevnim izazovima. Oduvijek sam bila pozitivna osoba koja pokušava pronaći srebrnu oblogu svakog problema. No, sada se taj način razmišljanja jača spoznajom da je život krhak i da moramo njegovati svaki trenutak.
Kada krenem u trčanje, to ponekad može biti borba zbog astme i drugih zdravstvenih problema, ali sada se trudim jače nego ikad prije. Zamišljam kako je to moralo biti onima na festivalu Nova, koji su se natjecali za svoj život, primorani da nastave dalje. Ova trezvena misao motivira me da nastavim kretati.
Izraz ‘sve je u vašoj glavi’, često korišten u vojsci kako bi gurnuo vojnike izvan njihovih granica, za mene sada ima novo značenje. Kada želim prestati trčati, podsjećam se da oni iz Supernove nisu imali luksuz da se zaustave. Morali su se ići boriti, pa tako i ja.
Svako trčanje, svaki izazov sada je obogaćen dubljim osjećajem svrhe. Misli o žrtvama, taocima i preživjelima daju mi snagu i podsjećaju me da sam ovdje, živ i u stanju donositi odluke.
Odbijam to uzeti zdravo za gotovo. Umjesto toga, koristim to kao gorivo da nastavim dalje, plesati i živjeti život u najvećoj mjeri.
Dok nastavljamo kretati naprijed nakon 7. listopada, držiću se motta da ćemo opet plesati. Naša zajednica, iako ranjena, ima neraskidivu vezu. Nastavit ćemo se okupljati, slaviti i odavati počast onima koje smo izgubili, pronalazeći snagu da krenemo naprijed, znajući da svaki ritam, svaki korak i svaki trenutak odražava otpornost ljudskog duha.
